Urezano u drvetu, ukorijenjeno u srcu

Dok sam gravirala mapu Nebojana, nisam samo pratila linije — pratila sam priču. Svaka oznaka, svaki simbol, svaka riječ na drvetu nosi dio identiteta tog mjesta: skela, škola, Kapela, Stara Kula, Kupa… sve ono što čini srce jednog sela.

Osjećala sam ponos, jer ova gravura nije samo dekoracija. Ona je svjedok — tih, ali snažan. Svjedok zajedništva, povijesti, i ljubavi prema zavičaju. Kao da drvo šapće: "Ovdje pripadamo. Ovdje smo ukorijenjeni."

Nisam gravirala samo selo. Gravirala sam svoje djetinjstvo. U svakoj crti ove mape je šapat prošlosti: igre uz rijeku, mirisi kolača, zvuk zvona iz škole. Nebojan nije samo mjesto — to je osjećaj. I sada, kad ga gledam na drvetu, znam: gdje god bila, dio mene ostaje tamo. 

Kad pogledam gravuru, ne vidim samo mapu. Vidim staze kojima sam trčala kao dijete, drveće pod kojim smo se skrivali, i rijeku koja je znala sve naše tajne. Kupa nije bila samo voda — bila je granica između dana i snova. Kupalište nije bilo luksuzno, ali bilo je naše. Svi su znali gdje je najpliće i gdje je najtoplije. Tamo smo učili plivati, smijati se, i biti slobodni. A škola… tamo su se pisale prve rečenice, ali i prve poruke koje smo gurali ispod klupe.

U Nebojanu se nije živjelo brzo. Živjelo se srcem. Ljudi su znali stati, pogledati, pozdraviti. Znali su ime tvoje bake, i što voliš jesti kad si tužna. I baš zato, kad graviram Nebojan, graviram sve to: mirise, glasove, lica, trenutke.

Drvo pamti. A ja mu pomažem da ispriča ono što ne stane u riječi.

Nebojan nije samo točke na karti. On je ritam srca. I kad ga urezujem u drvo, urezujem i dio sebe.